Odmah po izlasku, 1982. godine, knjiga "Sveta krv i sveti gral" izazvala je citav niz burnih reakcija. Sve je zapocelo s naizgled bezazlenim intervjuom za BBC koji je s autorima knjige, Michaelom Baigentom, Richardom Leighom i Henry Lincolnom, trebao voditi filmski kriticar Barry Norman. Uz njih su se u studiju "slucajno" nasli i biskup od Birminghama Hugh Montefiore, te povjesnicarka Marina Warner. Doticni biskup odmah je preuzeo glavnu rijec i vrlo agresivno poceo napadati prisutne pisce nazivajuci ih neznalicama i lazovima. Nakon pocetnog soka oni su se pribrali i pokusali obrazloziti svoje stvavove, no nitko od prisutnih nije pokazao ni najmanju zelju da ih saslusa.
Slicne situacije ponavljale su se sirom svijeta. Rezignirani predstavnici razlicitih krscanskih vjerskih zajednica nisu krili svoje nezadovoljstvo iznoseci pri tome brojne zamjerke novoizasloj knjizi. Knjizevni kriticar lokalnog St. Petersburg Timesa s Floride bijesno je komentirao kako se radi o "akademski potpuno apsurdnom djelu u kojem se ispisuje glupost do gluposti." Ipak, najostrije reakcije knjiga "Sveta krv i sveti gral" je dozivjela u Bugarskoj i Juznoafrickoj Republici, gdje je od tadasnjih vlasti zabranjena po kratkom postupku. Iz sadasnje perspektive doimlje se smijesnim kako su ta dva oprecna politicka rezima postupila na isti nacin i zajednicki bacila anatemu na jednu sasvim bezopasnu knjigu.
Ideja za pisanje knjige "Sveta krv i sveti gral" nastala je pri snimanju BBC-ovog dokumentarnog filma o francuskom sveceniku Berengeru Saunieru. O njemu su kruzile price da je stekao veliko bogatstvo nakon sto je otkrio i desifrirao cetiri stara svitka skrivena u supljem stupu svoje crkve u gradicu Rennes-le-Chateau. Baigent, Leigh i Lincoln, koji su bili angazirani oko filma, su tada izjavili kako su saznali da ti stari zapisi jos uvijek postoje i da se u njima otkriva postojanje tajnog udruzenja nazvanog Prieure de Sion. To udruzenje je osnovano u 11. stoljecu, na samom pocetku krizarskih ratova, i njegova zadaca je bila da stiti Sveti gral, posudu koju je po srednjevjekovnoj legendi koristio Isus Krist za vrijeme Posljednje vecere.
Po autorima knjige udruzenje je ostalo aktivno tijekom svih ostalih stoljeca, a medju njegovim clanovima se isticu Isaac Newton, Andre Malraux, Victor Hugo, Claude Debussy, te Charles de Gaulle. Nastavljajuci s istrazivanjem oni razjasnjavaju da je sam naziv "Sveti gral" ustvari krivi prijevod francuskih rijeci za "kraljevsku krv", pa je prava svrha udruzenja Prieure de Sion bila zastita potomaka Isusovih i stvaranje preduvijeta za njihovo nesmetano preuzimanje vladavine nad citavim svijetom. Kako bi potkrijepili svoje tvrdnje autori knjige navode i citav niz navoda iz legendi, dijelove Biblije, razlicite autenticne dokumente, te analize pojedinih umjetnickih slika.
Knjiga "Sveta krv i sveti gral" sadrzi detaljne analize Novog zavijeta koje na svjetlo dana iznose krajnje kontroverzne zakljucke i pri tome bitno mijenjaju ustaljenu legendu o zivotu Isusa Krista. Po njezinim autorima, Isus je uistinu imao pravo da ustvrdi kako je "kralj Zidova" jer je bio potomak kralja Davida. On je ozenio Mariju Magdalenu i s njom imao barem jedno dijete. Zajedno sa svojim simpatizerima Isus je uspjesno uprilicio razapinjanje na krizu i kasnije uskrsnuce. Nakon svega toga je ostao ziv i dozivio duboku starost negdje izvan granica Svete zemlje. Marija Magdalena i njezina djeca otputovali su do juzne Francuske. Tamo su se pomijesali s lokalnim stanovnistvom i stvorili potomke od kojih su nastale razlicite kraljevske i plemenitaske dinastije sirom Europe.
Ovakav netradicionalan pristup pri tumacenju dogadjanja iz Isusovog zivota bio je glavni razlog bure koja se digla po samom izlasku knjige "Sveta krv i sveti gral". Nitko u stvari nije brinuo za veliku svjetsku zavjeru koju je navodno raskrinkavala spomenuta knjiga i kobne posljedice koje ona nosi za citavo covjecanstvo, nego su se svi uglavnom koncentrirali na negiranje autenticnosti podataka vezanih uz samu osobu Isusa Krista. Pri tome je zanimljivo da su autore "Svete krvi i svetog grala" uglavnom napadali protestantski teolozi, dok su se Katolicka crkva i zvanicni Vatikan mudro suzdrzali od bilo kakvih javnih istupa protiv knjige. No, prema podacima koja imaju Baigent, Leigh i Lincoln, a koje su dobili od jednog bivseg vatikanskog crkvenog sluzbenika, svi vodeci ljudi Vatikana privatno su osudjivali knjigu i smatrali je krajnje zlonamjernom. Ipak, unatoc tome, kako kazu autori, njihova knjiga je postala omiljenim tajnim stivom glavnine vatikanskog svecenstva.
Nakon cetiri godine na trzistu se pojavio i nastavak "Svete krvi i svetog grala" pod naslovom "Mesijanska ostavstina". U toj knjizi nastavlja se prispitivanje stvarnog zivota Isusa Krista. Izmedju ostalog istrazuje se i postojanja njegovog brata koji je eventualno zajedno s njime odigrao ulogu Mesije, te postavlja jos i pitanje da li je Isus Krist bio pravi osnivac krscanstva. Osim toga iznosi se i niz podataka koji povezuju Vatikan, CIA, KGB, masone, P2, Opus Dei i templare. Unatoc svih ovih atraktivnih tema drugi dio "Svete krvi i svetog grala" nikad nije privukao ni pribliznu paznju kao njegov slavni prethodnik.
Razlog uspjeha knjige "Sveta krv i sveti gral" lezi u tome sto je ona bila prva koja je otvoreno stavila pod znak pitanja sve ono o cemu se do tada samo privatno razgovaralo. Ona je obiljezila jedno razdoblje vjerskog preispitivanja i trazenja novog smisla unutar vec odavno okostalih religijskih dogmi. U nekoliko navrata postojala je i ozbiljna namjera da se po njoj snimi film, jer njezin detektivski zaplet idealno odgovara filmskom mediju. Najznacajniji pokusaj pisanja scenarija dosao je od strane poznatih rezisera Paula Schradera i Martina Scorsesea. No, projekt je propao, a Scorsese se upustio u snimanje svog "Posljednjeg iskusenja" po romanu Nikosa Kazantzakisa.
"Sveta krv i sveti gral" posluzila je kasnije kao uzor za mnogobrojne price i romane. Svojedobno je poznati pisac Anthony Burgess ustvrdio kako je upravo ova knjiga idealan predlozak za stvaranje nekog novog velikog romana. On ga nije napisao, ali je zato to ucinio Umberto Eco. On je u svom "Foucaltovom klatnu" ingeniozno integrirao i adaptirao aspekte "Svete krvi i svetog grala" u strukturu svojih semiotickih vjezbi. Planetarni uspjeh i ogromne tiraze koje su sa svojom knjigom ostvarili Baigent, Leigh i Lincoln nisu ostali nezapazeni kod ostalih pisaca i izdavaca. Slijedila je citava lavina slicnih izdanja koja su se trudila da preispitaju zivot Isusa Krista i pri tome jos i razotkriju raznorazne svjetske misterije. Polako se profilirao i citav jedan knjizevni zanr koji objedinjuje ezoterijske sadrzaje sa zapletima detektivskih romana. U njemu se bez ikakvih zadrski pred obicne smrtnike iznose najtajniji masonski spisi, otkriva razlog postojanja templara, ili desifrira skrivena poruka egipatskih piramida. Nakon uzbudljivog citanja takvih knjiga nikom od citatelja uopce ne pada na pamet da postavi pitanje autenticnosti koristenih dokumenata, jer svima je jasno da se ipak u osnovi radi samo o pretpostavkama.
U takvom kontekstu saljivim zvuci bilo kakvo moguce zabranjivanje javnog iznosenja sadrzaja navedenih u knjizi "Sveta krv i sveti gral". Dokumentarni film snimljen u privatnoj produkciji koji je trebao biti prikazan na HTV-u povezan je uz promociju nedavnog hrvatskog prijevoda doticne knjige. Ukoliko je uistinu donesena odluka o njegovom neprikazivanju, jedini razlog za nju smije biti losa tehnicka kvaliteta snimljenih materijala, a nikako ne i njihova vjerska nepodobnost. Neizjasnjavanje odgovornih osoba s televizije samo dodatno komplicira situaciju i obavija je velom nepotrebne tajnovitosti. Mislili smo da su prosla vremena kancelarijskih cenzura i diskvalifikacija.
Krscanstvo je religija koja nije nastala samo na mitskim osnovama, nego ona u sebi ima i izrazenu povijesnu dimenziju. Upravo zbog toga je i dobrodosao svaki pokusaj relevantne analize konkretnih povijesnih cinjenica vezanih uz zivot Isusa Krista. Cak i ovakav radikalan pristup koji zastupaju autori knjige "Sveta krv i sveti gral" ne moze predstavljati napad na osnove krscanskog vjerovanja. Raznim dusebriznicima konacno treba postati jasnim da osnovu krscanskog vjerovanja cine prije svega Isusova ucenja, a ta su ucenja po mnogim svojim aspektima uistinu jedinstvena. Njima uopce nisu potrebni razliciti dodatni mitoloski biografski detalji kako bi im se potvrdila vjerodostojnost, pa upravo iz tih razloga knjiga "Sveta krv i sveti gral" nije u stanju diskreditirati znacenje Isusove poruke covjecanstvu. Da li su toga svjesni i cinovnici u "Katedrali hrvatskog duha"?
Sveti gral i sveta krv
